Svaki dan, sedamdesetogodišnja umirovljenica posjećivala je istu mesnicu i naručivala četrdeset kilograma govedine.
Mesar, zbunjen tako velikom narudžbom, jednog je dana odlučio otkriti što ona zapravo radi sa svom tom količinom mesa — a ono što je otkrio nadmašilo je svaku njegovu maštu.
Stara žena bila je sitna i pogrbljena, omotana u istrošeni kaput, s naboranim rukama koje su čvrsto držale ručku udubljene metalne kolica.
„Četrdeset kila, kao i uvijek“, rekla je mirno, gurajući uredan snop novčanica preko pulta.
Mladi mesar u tišini je vagao komade mesa, ne mogavši sakriti svoje čuđenje. Četrdeset kilograma — svaki dan.
Isprva je mislio da hrani veliku obitelj, ali kako su tjedni prolazili, rutina se nije mijenjala.
Žena je jedva govorila, nikada nije gledala u oči i uvijek je imala čudan metalni miris — nešto što ga je podsjećalo na hrđu i raspadanje.
Ubrzo su se tržnicom počeli širiti šapati:
— „Sigurno hrani čopor pasa.“
— „Ne, čuo sam da vodi neki tajni restoran.“
— „Možda ima zamrzivač pun mesa za zimu.“
Mesar je odbacivao glasine, ali ga je znatiželja sve više izjedala.
Jedne ledene večeri odlučio ju je slijediti.
Čekao je dok nije otišla i gledao kako vuče svoja teška kolica kroz snijegom prekrivene ulice.
Kretala se sporo, ali odlučno, prema rubu grada. Prošla je niz napuštenih garaža i na kraju se zaustavila pred starom, oronulom tvornicom koja je bila zatvorena više od deset godina.
Ušla je unutra s mesom i nestala u sjeni. Dvadeset minuta kasnije ponovno se pojavila — praznih ruku.
Sljedećeg dana dogodilo se isto.
Treće večeri, više se ne mogavši suzdržati, mesar se tiho uvukao za njom.
Zrak unutra bio je gust i težak, ispunjen uznemirujućim mirisom — krvi, željeza i nečeg divljeg. Tada je čuo duboko režanje koje mu je naježilo kožu.
Pogledao je kroz pukotinu u zidu — i ukočio se.
U ogromnoj hali stajala su četiri golema lava, čije su zlatne oči svjetlucale pod slabim svjetlom.
Na podu su ležale kosti i komadi mesa.
U kutu, na poderanoj fotelji, sjedila je starica, milujući jednog od lavova i tiho šapćući:
„Polako, moji dragi… uskoro ćete opet imati borbu… ljudi će doći gledati…“
Mesar se srušio unatrag, bez daha.
Jedan od lavova je zarežao i cijela se zgrada zatresla.
Starica je podigla glavu.
„Što ti radiš ovdje?!“ prosiktala je, glasom više životinjskim nego ljudskim.
Uplašen, mesar je izjurio van i pozvao policiju.
Kada su stigli policajci, istina je izašla na vidjelo.
Žena je nekada bila zoologinja koja je, nakon zatvaranja lokalnog zoološkog vrta, uzela nekoliko lavova „da ne umru od gladi“.
Ali s vremenom su očaj i pohlepa izopačili njezine namjere.
