Svake noći sam osjećala da mi je netko u kući, pa sam postavila kameru u spavaću sobu – ujutro, kada sam pogledala snimku, bila sam šokirana 😱😲
Svake noći imala sam isti osjećaj – netko je u mojoj kući.
Taj osjećaj nije došao odmah. Isprva su bili zvukovi: tihi, gotovo neprimjetni. Škripanje poda, kao da netko oprezno korača. Tup udarac – kao da netko dodiruje komad namještaja. Ponekad jedva čujno šuštanje, kao da netko otvara ormar ili pretražuje stvari. Ležala sam u mraku i ukočila se, bojeći se čak i disati.
Osjećala sam se kao da stranac hoda mojim stanom. Ne drsko, već previše oprezno. Kao da taj “netko” poznaje moju kuću i ne želi biti otkriven. Najčešće sam čula korake između dva i četiri ujutro, kada mi je tijelo postajalo teško, a um maglovit.
Ujutro su se događale čudne stvari. Stvari nisu bile tamo gdje sam ih ostavila: moj telefon je bio na krevetu, iako je te noći bio na stolu; odjeća je bila na stolici; a na podu su bile stvari koje definitivno nisu tamo pripadale. Ponekad je soba bila u neredu, kao da je netko preturao po ormarima. Krivila sam to za umor i zaboravnost.
Nekoliko puta tijekom noći probudila sam se s osjećajem da me netko promatra. Ali nisam otvorila oči – govorila sam si da je to san. Sve dok strah nije postao previše stvaran.
Jednog jutra probudila sam se drhteći i znala sam: ovo ne može ići dalje. Instalirala sam kameru u spavaćoj sobi i ostavila je uključenu cijelu noć.
Kad sam to jutro pogledala snimku, bila sam užasnuta. Isprva se ništa nije dogodilo. Spavala sam. Ali onda… vidjela sam sebe kako polako sjedam usred noći, sjedim na rubu kreveta i ustajem.
Kamera je sve snimila. Prošetala sam sobom, otvorila ormar, izvadila stvari i bacila ih na krevet i pod. Uzela sam mobitel, pogledala ga i stavila negdje drugdje. Udarila sam u stolicu koja se prevrnula. Zatim sam se vratila u krevet i legla, kao da se ništa nije dogodilo.
Nikoga nije bilo u kući. Osim mene.
Ničega se nisam sjećala. Sve te noći, sav taj strah – to sam bila ja. Moje mjesečarenje. Moje drugo, noćno ja. Najstrašnije nije bilo to što je netko hodao mojom kućom, već to što sam taj “netko” cijelo vrijeme bila ja – i što me sada čeka dugo razdoblje liječenja.
