Tužna samohrana majka sjedila je sama na svadbi, na kojoj su se svi smijali, kada joj je prišao šef mafije i rekao: „Pravi se da si moja žena i zapleši sa mnom“… Smijeh oko nje bio je glasniji od glazbe.
Amelia je sjedila sama na dalekom kraju svadbenog salona, nervozno preklopivši ruke na koljenima i ne skidajući pogled s netaknutog čaše šampanjca ispred sebe. Njena cvjetna haljina — iznajmljena i lagano izblijedjela — nije mogla sakriti umor u njezinim očima. Na drugom kraju salona parovi su se graciozno njihali pod zlatnim lusterima, dok su šaputanja, poput lešinara, kružila oko njezinog stola.
„Ona je samohrana majka, zar ne?“ — nasmijala se jedna od mladenkinih dama.
„Njezin je muž napustio. Nije čudo da je sama“, — nasmijala se druga. Amelia je teško progutala. Obećala je sebi da neće plakati — ni danas, ni na svadbi svoje rođakinje. No, kada je vidjela ples oca i kćeri, nešto se u njoj slomilo. Pomislila je na svog malog sina Daniela, koji je spavao kod kuće s dadiljom. Pomislila je na sve one noći kad je glumila da je sve u redu. Tada je iza nje začula dubok, prodoran glas: „Zapleši sa mnom.“
Okrenula se i vidjela muškarca u strogoj crnoj odijelu. Široka ramena, tamne oči i aura koja je utišala prostoriju. Odmah ga je prepoznala — Luca Romano, navodno utjecajan poslovni čovjek iz New Yorka, iako su ga šaptom ljudi nazivali drugačije: šef mafije.
— Ja… ja vas čak ne poznajem, — promumlala je, saplitala se.
— Onda se pretvarajmo, — tiho je rekao, pružajući joj ruku. — Pretvaraj se da si moja žena. Samo za jedan ples.
Publika je utihnula kada je neodlučno ustala, a njezini drhtavi prsti klizili su u njegov čvrsti stisak. Zastanci su se proširili salom dok ju je Luca vodio do središta. Glazbena grupa promijenila je pjesmu, a zrak se ispunio sporom, očaravajućom melodijom. Dok su se kretali zajedno, primijetila je nešto čudno — ismijavanja su prestala. Nitko više nije imao hrabrosti šaptati. Prvi put u mnogo godina, Amelia se osjećala viđenom. Zaštićenom.
I kad se Luca naklonio prema njoj, njegov glas jedva da se čuo, a ona je čula riječi koje su promijenile sve:
„Ne osvrći se. Samo se nasmiješi.“
Glazba je utihnula, ali sala je i dalje bila tiha. Svi pogledi bili su uprti u njih — u tajanstvenog muškarca i samohranu majku koja je odjednom izgledala poput kraljice. Lucina ruka bila je nježno položena na njezinu struku, dok su mu oči budno promatrale publiku.
Kad je pjesma završila, odveo ju je s plesnog poda. — Dobro si to odradila, — promrmljao je.
Amelia je trepnula. — Što se upravo dogodilo?
— „Recimo samo“, odgovorio je Luca s blagim osmijehom, „trebalo mi je malo odvraćanja pažnje.“
Sjeli su za stol u kutu, njezino srce još uvijek je brzo kucalo. Natočio joj je piće, svaki njegov pokret bio je miran i promišljen. „Ti ljudi te više neće uznemiravati“, rekao je, bacivši pogled na šaptajući skup. „Bojali su se onoga što ne razumiju.“
Amelia ga je proučavala. Linija njegove čeljusti, jedva vidljiva ožiljak na uhu, kako je djelovao istovremeno opasno i dobro. — Nisi mi morao pomoći.
— Nisam to učinio zbog tebe, — tiho je rekao. — Netko u ovoj sobi želio me dovesti u neugodan položaj. Pomogla si mi promijeniti uloge.
Amelia se namrštila. — Znači, bila sam samo pokriće?
— Možda, — rekao je. Zatim mu je izraz lica omekšao. — Ali nisam očekivao da ćeš me gledati ovako, kao sada. Kao da sam… čovjek.”
Prije nego što je stigla odgovoriti, prišla su joj dvojica muškaraca u tamnim odijelima i nešto joj šaptala na talijanskom. Lucino lice se promijenilo. Odjednom je ustao. — Osta ovdje, — naredio je autoritativno. Ali Ameliina radoznalost je pobijedila. Pošla je za njim van, a njezine štikle su tiho kucale po mramornoj podlozi. Pokraj parkirača vidjela je Lucu kako razgovara s drugim muškarcem koji je ispod sakoa skrivao pištolj. Njihove riječi bile su oštre i napete. Zatim je neznanac otišao, a Luca se okrenuo i vidio da ga ona promatra.
— Nisi to smjela vidjeti, — rekao je, približavajući se.
— Nisam htjela…
— Hrabra si, — prekinuo ju je. „Ili glupa.“ Njegove oči susrele su njezine. „Sad kad si me vidjela, ne možeš jednostavno nestati iz mog života, Amelia.“
Noćni vjetar donosio je miris ruža i straha. Po prvi put, Amelia je shvatila da je ušla u nešto mnogo veće od sebe.
Dva dana kasnije, Luca se pojavio na vratima njezinog malog stana. Daniel je gradio kule od Lego kocaka u dnevnom boravku kad je podigao glavu i upitao: — Mama, je li to tvoja prijateljica sa svadbe? Luca se blago nasmiješio. — Nekako tako.
Amelia je ostala nepomična, ne znajući hoće li ga pustiti unutra. — Nisi trebao biti ovdje.
— Znam, — rekao je približavajući se. — Ali ne volim ostavljati stvari nedovršene. Primijetio je oljuštene tapete, istrošeni namještaj, mirnu snagu u njezinim očima. — Dugo si se borila sama, — rekao je. — Ne moraš više.
Amelia je prekrstila ruke. — Ni me ne poznaješ.
— Znam kako je kada te cijeli svijet osuđuje, — tiho je rekao Luca. — Biti zlikovac u priči svakog čovjeka.
U maloj sobi zavladala je tišina. Daniel je virio iznad kauča, držeći igračku autić u rukama. Luca se spustio na koljena. — Lijepa kotača, — rekao je. Daniel se nasmiješio — rijedak iskreni osmijeh koji je ugrijao Amelijino srce.
Dani su se pretvarali u tjedne, a Luca ju je počeo češće posjećivati. Ponekad je donosio namirnice, ponekad samo popravljao slomljeni brava na vratima. A ponekad nije govorio ništa — samo je tiho sjedio dok je Amelia čitala sinu priče za laku noć.
O njemu su se širile glasine — moć, opasnost, krv — ali to nije bilo važno kad je bio u njezinoj kuhinji i pomagao Danielu s domaćim zadaćama. Nije bio čovjek o kojem su ljudi šaptali. Bio je jednostavno… Luca.
Jedne večeri, dok je vani padala kiša, Amelia je napokon pitala: — Zašto ja?
Pogledao ju je intenzivno. — Jer kada su se svi drugi okrenuli, ti nisi.
Nije znala hoće li mu ikada moći potpuno vjerovati, ali prvi put u mnogo godina nije se bojala budućnosti. Žena koja je nekad bila ismijavana i koju su žalili, ponovno je pronašla svoju snagu — ne kroz bajku, nego kroz nešto stvarno — grubo, nesavršeno i živo.
Dok su stajali kraj prozora i gledali kišu, Luca je šapnuo: — Možda pretvaranje nije bila tako loša ideja, nakon svega.
Amelia se nasmiješila. — Ili možda jest.
💬 Što bi učinila da te muškarac poput Luce zamoli da se za jednu noć pretvaraš da si njegova žena?
Bi li pristala… ili otišla? Napiši mi u komentarima — voljela bih znati tvoj odgovor. ❤️
