„Ima odličan stan. Nakon vjenčanja, trebala bi ga odmah prepisati na svoje ime!“
Svekrva nije ni shvatila da Olja stoji iza vrata i čuje svaku riječ.
Sergej se nelagodno nasmiješio:
„Mama, daj… Ona me voli. Zašto moramo odmah razgovarati o stanu?“
Ali glas mu je drhtao. I Olja ga je čula. Baš kao i sve poslije.
Došla je kući rano da mu kuha. Vrata su bila odškrinuta – i razgovor koji nikada nije smjela čuti okrenuo joj je svijet naglavačke.
„Prebaci ga. Potpisat će, jer te voli.“
Olja je sjela na kuhinjsku stolicu i pokušala disati. Nije to bila bilo koja kuća. Bio je to stan njezine bake. Njezino djetinjstvo, njezine uspomene. A sada – plijen.
Kad je Sergej izašao iz tuša, već se sabrala. Nasmiješila se kao da se ništa nije dogodilo.
„Želiš li malo kotleta?“
Ali nešto je u njoj kliknulo. Odlučila je ne raspravljati se, već djelovati.
Olja je dogovorila sastanak s odvjetnikom i sastavila strogi predbračni ugovor: stan – samo njezin. Zauvijek. Sergej se pretvarao da mu ne smeta, ali ona je vidjela napetost u njegovim očima.
A onda je došla ta večera kod svekrve. Olja je prala suđe kad je čula:
“Potpisat će nakon vjenčanja! Samo reci da je za kredit. Dokaži da je voliš. Stan mora biti naš!”
“U redu… pokušat ćemo”, tiho je odgovorio Sergej.
Oljine su se ruke počele tresti, ali lice joj je ostalo mirno.
Već je znala: igrat će igru do kraja. Do vjenčanja. Ne da se uda, već da vidi trenutak kada će im plan propasti.
A kad ju je Sergej zagrlio i šapnuo:
“Ti si najbolje što imam”,
jedno je znala sigurno:
Neće izgubiti stan. Nego nju. I to puno prije nego što je mislio.
